Šokirana Šokicom
Najnovije uprizorenje igrokaza Šokica Ilije Okrugića ponajprije je veliko razočarenje. U pitanju je možda najgora predstava koju sam imala prilike vidjeti. Nekoliko je razloga za ovakav moj doživljaj predstave.
U kazalište sam došla s predznanjem o značajkama hrvatskog romantizma uopće te drame istog razdoblja. Upozoreni smo da obratimo pažnju na pojavu poznatih nam elemenata u predstavi. Zadatak nije bio nimalo lak budući da se romantizam u predstavi pronalazi tek u tragovima.
Tema je, naravno, zabranjena ljubav prožeta domoljubljem, tako tipična tema onodobne drame. Ovaj put je u pitanju bila zabranjena ljubav dvoje mladih različitih vjeroispovijesti, katolkinje i pravoslavca, uklopljena u prizore ratnog stradanja koji imaju zadaću doprinijeti tragici priče. Kao da izvanbračna trudnoća i prisilno razdvajanje nesretnog para nisu dovoljno patetični sami po sebi.
Sljedeći element romantizma koji upada u oči jest namjera predstave da prosvijetli publiku, da ju nečemu poduči. Opet, posve tipično za romantizam. Nažalost, to je izvedeno nadasve nespretno, gotovo grubo. Glumci se obraćaju direktno publici i govore joj o razdoblju u kojem se priča odvija te što će se dogoditi, kako na početku, tako i tijekom pa i na samom kraju predstave. Čini se da se time htjela postići komika, no smatram da je krajnji rezultat nešto posve drugo: narušen je kontinuitet priče i, kao najgore od svega, posve je izgubljena bilo kakva ozbiljnost izvedbe. Teško mi je zamisliti da bi autor to odobrio.
Osim općeg izmirenja zavađenih strana nad mrtvim tijelima dvoje nesretnih ljubavnika, to bi bilo sve od viđenih elemenata romantizma.
Velika zamjerka predstavi svakako je i izbor glumaca. Sandra Lončarić (Janja) i Mario Rade (Božo) jednostavno su prestari, posebice u odnosu na Vjekoslava Jankovića (Pero). Možda bi se to dalo i zanemariti da im izvedbe nisu bile toliko nenadahnute, toliko lišene života da je bilo upravo naporno gledati ih kako se spotiču preko svojih rečenica.
Ne mogu se nazvati kazališnim stručnjakom, ali smatram da je režija bila izrazito loša. Koja god da je namjera redatelja Dražena Ferenčine bila, čini mi se da nije ostvarena. Imam dojam da se nije mogao odlučiti želi li prikazati priču u tradicionalnom obliku ili ju modernizirati. Ako je htio unijeti svježinu i novost u priču, zašto su onda kostimi toliko nalik izvornim nošnjama, nimalo stilizirani i modernizirani? A ako je htio zadržati izvorni duh drame, čemu onda već spomenuto direktno obraćanje publici i moderna glazba (da spomenem samo Brothers in Arms Dire Straitsa kao glazbenu kulisu rata)? Povrh svega, u cijeli taj miš-maš stilova i razdoblja, ubačeno je i kazalište sjena.
Teško je reći koja je svrha ovog uprizorenja Šokice. Znam samo da se publika u kazalištu komešala u stolicama, a vjerujem i da se Ilija Okrugić okretao u grobu. Potpuni promašaj predstave prepoznali su čak i osmoškolci koji su loš doživljaj upotpunili svojim upadicama koje su dobacivali glumcima, za što ih nimalo ne krivim.
He tongues Jared fiercely for endless minutes, stabbing in deep, using spit and Jared's own precome to get him good and wet inside. It's a tight fit, when he slides a finger in to test; Jared clenches hard around him, groaning down low in his chest, every vein and muscle standing out in sharp relief on his arms as he grips the altar. Jensen works in a second finger, sliding his tongue in between, and smiles when Jared jerks at the first touch to his prostate.But when I just think about translating it, I turn into a blushing fourteen year old. So stupid, isn't it?
